Kategorije

Hodočasnička mjesta su crkve i prostori gdje se Bog doživljava osobito blizak i nebo nekako opipljivo blizu

limo li osobito sabrano i uspješno moliti tad pođimo na hodočašće. Hodočasnička mjesta su crkve i prostori gdje se Bog doživljava osobito blizak i nebo nekako opipljivo blizu. Zašto?

Jer su se tamo događala ukazanja, tamo se nebeska stvarnost nekako sasvim približila materijalnoj svjetskoj stvarnosti. Osim toga tamo se masovno i mnogo moli, često vrlo žarko, svim srcem, te se snaga milosti tu nekako zadržala. Kad blagoslivljamo vodu, ona dobiva snagu da nas blagoslivlja. Tako i hodočasnička mjesta imaju na sebi blagoslov i milost, snagu neba te se to na nas slijeva. Naš duh jednostavno doživljava tu stvarnost neba i mi osjetimo neku blagost, mir i prisutnost Boga.

Osim toga idući na hodočašće mi činimo pokoru, hodamo, kisnemo, gladni smo i žedni, umorni, ali taj napor uzimamo na sebe, jer nam je Bog važan i jer nam je nužna pomoć u bolesti, nevolji, obiteljskoj svađi i tjeskobi. Tako nam putom do mjesta hodočašća raste vjera. Tamo se još ispovijedimo i tako smo svestrano obraćeni i čisti pred Bogom, a to znači spremni za darove Božje. Stoga se iz hodočasničkih mjesta vraćamo preobraženi, duhom obnovljeni, novi ljudi. A takve nas treba naše društvo, a i mi sami.

Josip Aničić www. josip-Anicic.from.hr

Dokaz- Je li Bog stvorio sve što postoji?”

Početak dvadesetoga stoljeća…
Na sveučilištu u Berlinu profesor je izazivao studente pitanjem:
“Je li Bog stvorio sve što postoji?”
Jedan je student hrabro odgovorio:
“Da, stvorio je!”
“Bog je sve stvorio?”, upitao je profesor ponovo.
“Da, profesore”, odgovorio je student.
Profesor reče:
“Ako je Bog stvorio sve, onda je stvorio i zlo. A sudeći prema pravilu – da naša djela govore tko smo mi – Bog je zao.”
Student je zašutio.
Profesor je bio jako zadovoljan sobom, i hvalio se studentima kako je još jednom dokazao da je kršćanstvo samo mit.
Jedan je drugi student podigao ruku i rekao: “Mogu li ja vas nešto pitati, profesore?”
“Naravno”, odgovorio je ovaj.
Student je ustao i rekao:
“Profesore, postoji li hladnoća?”
“Kakvo je to pitanje?
Naravno da postoji. Tebi nikada nije bilo hladno?”, odgovorio je profesor.
Mladić je odgovorio: “Činjenica je da hladnoća ne postoji. Prema zakonu fizike, ono što mi smatramo hladnoćom je zapravo nedostatak topline. Predmeti ili živa bića se mogu proučavati kad imaju ili prenose energiju, a toplina je ono što čini da tijelo ili materija prenose energiju. Apsolutna nula je potpuna odsutnost topline, materija postaje inertna i nesposobna za bilo kakvu reakciju. Hladnoća ne postoji, mi smo stvorili tu riječ da opišemo kako se osjećamo kad nemamo topline.”
Student je nastavio: “Profesore, postoji li tama?”
Profesor je odgovorio: “Naravno da postoji!”
Student odvrati:
“Ne, profesore, tama ne postoji. Tama je zapravo nedostatak svjetla.
Svjetlo možemo proučavati, ali tamu ne. Zapravo, možemo koristiti Newtonovu prizmu da razbijemo bijelo svjetlo i proučimo različite valne dužine boja. Ne možemo izmjeriti mrak. Jednostavna zraka svjetla može se probiti u svijet tame i osvijetliti ga. Kako možete znati koliko je određeni prostor taman? Ono što možete izmjeriti je količina svjetla koje je prisutno. Tama je izraz koji čovjek koristi da bi pokazao što se događa kad svjetlo nije prisutno!”
Konačno, mladi je čovjek upitao: “Profesore, postoji li zlo?”
Iznerviran profesor je odgovorio: “Postoji. Vidimo ga svaki dan u primjerima čovjekovog nehumanog ponašanja. U kriminalu i nasilju.”
Na to je student odgovorio: “Zlo ne postoji, profesore. Ili barem, ne postoji samo za sebe. To je kao tama i hladnoća riječ koju je čovjek stvorio da bi opisao odsutnost Boga. Bog nije stvorio zlo. Zlo nije kao vjera ili ljubav koje postoje kao što postoje svjetlo i toplina. Zlo je samo nedostatak Boga, nedostatak Božje ljubavi u srcu.”
Profesor je šutke sjeo…

Josip Aničić www. josip-Anicic.from.hr

Ljubite svoje stare roditelje

Ljubite svoje state roditelje

Ja Vas lijepo molim, ljubite svoje stare roditelje!
Drhtave ruke i sijede kose očeva i pognutih dobrih majki.
Bore na licima, vene na rukama, izblijedjele umorne oči.

Ja Vas lijepo molim, ljubite svoje stare roditelje!
Pomilujte sijede glave, poljubite ostarjele i izranjene ruke.
Zagrlite svoje stare roditelje. Mučili su se i oni s vama.
Od srca im ljubav pružite, a u starosti im oslonac budite.

Ja Vas lijepo molim, ljubite svoje stare roditelje!
Ne odvajajte ih u male sobice, niti ih šaljite u staračke domove.
Poslušajte im vapaje, olakšajte im živote.
Imajte za njih lijepe riječi i osmijeh na licima u susretu s njima.

Zato Vas lijepo molim, ljubite svoje stare roditelje!
Radili su oni puno da vaš život bude bolji. Oni su vas s radošću prihvatili kad vas je Bog njima poslao. Zato vas molim, poštujte svoje stare roditelje! Kad ih Bog jednom pozove na vječni počinak, ostat će iza njih prazno mjesto. A to prazno mjesto ti ćeš popuniti jer ćeš dotle i ti ostarjeti. A sve što ste vi činili svojim roditeljima, to će vam vaša djeca uzvratiti. Zato vas opominjem i unaprijed molim:

Volite i poštujte svoje stare roditelje!

bl. Ivan Pavao II.

Josip Aničić www. josip-Anicic.from.hr

Sve vas pozivam i prihvaćam…

Draga djeco! Sve vas pozivam i prihvaćam kao svoju djecu.

Molim se da me vi prihvatite i ljubite kao majku. Sve sam vas sjedinila u svome srcu, sišla među vas i blagoslivljam vas. Znam da vi od mene želite utjehu i nadu jer vas ljubim i zagovaram. Ja od vas tražim da se sjedinite sa mnom u mome Sinu i budete mi apostoli.

Da biste to mogli iznova vas pozivam da ljubite. Nema ljubavi bez molitve- nema molitve bez oprosta, jer ljubav je molitva- oprost je ljubav. Djeco moja, Bog vas je stvorio da ljubite, a ljubite da biste oprostili. Svaka molitva koja dolazi iz ljubavi sjedinjuje vas s mojim Sinom i Duhom Svetim, a Duh Sveti vas rasvjetljuje i čini mojim apostolima, apostolima koji će sve što rade raditi u ime gospodnje.

Oni će moliti djelima, a ne samo riječima, jer ljube moga Sina i shvaćaju put istine koji vodi u vječni život. Molite za svoje pastire da vas uvijek mogu čista srca voditi putem istine i ljubavi, putem moga Sina. Hvala vam!

Josip Aničić www. josip-Anicic.from.hr

Tuga koju nosim u sebi

Tuga koju nosim u sebi

Smrt najmilijih… To je veliki šok. Izgubiš osobu s kojom si se smijao i družio. Bio to otac, brat, prijatelj ili poznanik, on će zauvijek faliti. Kad sam čula da sam ga izgubila nisam bila svjesna. Nisam znala da je otišao. Iako su svi bili tužni i shrvani, bila sam premala da shvatim. Sada shvaćam da sam čak zakinuta za nešto. Zakinuta sam za očem smijeh i topli zagrljaj. Iako znam da je uz mene, nedostaje mi. Na samu pomisao da je daleko osjećam se grozno. Sav onaj plač, tuga, žalost mi nikada neće izaći iz glave. U meni nedostaje jedan dio. Kada shvatim da su neka djeca žalosna što imaju oca, osjećam se ljuto. Jer oni su nezadovoljni živim ocem. Oni ne znaju kako je živjeti bez njega. Nisu još upoznali bol. Oni još uvijek uz sebeimaju osobu koja će im popustiti ako mama ne da. Oni imaju osobu koja će im reći barem lijepu riječ. Ali ja sam zadovoljna i ovako. Imam majku koja mi je i majka i otac. Imam majku kakvu druga djeca nemaju. Imam majku kojoj zavidim jer sama znam da nikad neću biti. Neću biti jaka. Neću biti toliko jaka da prekrijem tugu koju nosim, kao što nosi moja majka. Ali ima i još nešto: SAD SAM ŽALOSNA, ALI NE TREBAM BITI. Jer ću jednom zauvijek biti zajedno sa svojim ocem i da ću s njim nadoknaditi sve izgubljeno. Sve što mi je nedostajalo tijekom života.

Josipa Bubalo

Josip Aničić www. josip-Anicic.from.hr